Republika Srpska: Pojava lijeskove strižibube I prouzrokovača crne pegavosti u zasadima lijeske na području Prnjavora

 

Poslednjih nekoliko godina se na području Republike Srpske kod pojedinih poljoprivrednih proizvođača, ali i kroz strateške programe pojedinih lokalnih zajednica, bilježi povećan interes za ugojem lijeske (Corylus avellana L.). Osim što se ova biljna vrsta smatra manje zahtjevnom za uzgoj, sa stanovišta zaštite od štetnih organizama, posjeduje i značajne nutritivne vrijednosti, te nalazi široku primjenu u prehrambeno-prerađivačkoj i kozmetičkoj industriji. U svom sastavu, plod lijeske sadrži značajne količine esencijalnih masnih kiselina, vitamina (C, E, A, B5, B6), minerala (Se, Mg, Zn, K, Ca, P), te sitosterol koji snižava nivo holesterola u krvi, sprječavajući stvaranje slobodnih radikala, odnosno oksidaciju.

Zapravo, iz grupe jezgratog voća, poslije oraha koji se ekstenzivno uzgaja na području Bosne i Hercegovine na manjim površinama, lješnik je najznačajnija vrsta. Ipak, imajući u vidu da u Republičkom zavodu za statistiku Republike Srpske nema podataka o proizvodnji lješnika, odnosno da ne postoji opravdanost za statističko praćenje, radi se o malom broju zasada lijeske i pod manjim površinama. Ipak, zbog sve veće potražnje ovog proizvoda na tržištu javlja se i povećan interes pojedinih poljoprivrednih gazdinstava za navedenu vrstu proizvodnje, a što je rezultat i politike podsticaja vlade Republike Srpske, povoljne i dosta dobre otkupne cijene ploda, te što sam uzgoj lijeske nije prezahtjevan.

Tako se za naše geografsko područje za uzgoj lješnika uglavnom, u zavisnosti od potreba tržišta, predlažu sorte Istarski okrugli i Rimski, a za oprašivanje Crveni Lambert. Ipak, u zasadima su na području Republike Srpske zastupljene i druge sorte, kao što su: Halski Džin, Lambert, Tonda di Giffoni, Tonda Romana, Tonda Gentile Romana, Cosford i mnoge druge. Uz značajnu tolerantnost prema agroekološkim uslovima, te adekvatne, stručne i odgovarajuće agrotehničke mjere ova biljna vrsta može omogućiti rentabilnu, odnosno ekonomski opravdanu proizvodnju. U poređenju s drugim voćnim vrstama, mali broj štetnih insekata i bolesti pričinjava ekonomski značajna oštećenja, a što naravno zavisi od pravilne i pravovremene zaštite.  

U zavisnosti od specifičnosti uslova spoljne sredine tokom perioda vegetacije, kao i kod svake poljoprivredne proizvodnje, i proizvođači lješnika se sreću s nizom izazova. Imajući u vidu da je period kretanja vegetacije tokom 2021. godine, okarakterisano nepovoljnim vremenskim prilikama kao što su: pojava dužih perioda s nižim temperaturama, manjim brojem sunčanih dana, obilnijim i učestalijim padavinama, te pojavom mrazeva, u zasadima lijeske došlo je i do pojave određenih problema. Tako je na području Prnjavora tokom juna mjeseca, na nekoliko lokaliteta, u zasadima lijeske na vršnim djelovima izdanaka došlo do pojave sušenja listova (sl. 1 i 2).

 

Analizom većeg broja uzoraka, utvrđeno je prisustvo larve Oberea linearis L. (lijeskove strižibube), a koja može uzrokovati ekonomski značajna oštećenja. Pojava imaga (odraslih jedinki) od strane proizvođača, uočena je u maju mjesecu, upravo kada ženka polaže pojedinačno jaje ispod kore jednogodišnjeg do trogodišnjeg izdanka (sl. 3).

Prve godine larva buši hodnike vertikalno (sl. 4 i 5), dužine 40 do 60 cm, te u njima prezimljava ostajući u izdancima i do dvije godine.

Unutar izdanaka, larva se u jesen kreće naviše, ka vršnom dijelu, a tokom proljeća naniže, ka osnovi izdanka.

Lijeskova strižibuba ima jednu generaciju svake dvije godine, crne je boje, uskog tijela dužine od 11 do 16 mm, s ispupčenim protoraksom, noge žute boje, te duge i nitaste pipke (sl. 6), dok je larva žućkasta, dužine do 25 mm (sl. 7).

Zaštita i suzbijanje lijeskove strižibube sprovodi se mehaničkim mjerama u zimskoj rezidbi, odnosno uklanjanjem napadnutih dijelova lijeske. Kako bi se osiguralo da larva strižibube nije ostala u neodrezanom dijelu, rezidbu zahvaćenih izdanaka potrebno je obaviti uz otklanjenje i jednog zdravog zelenog lista. Zaraženi i odrezani dijelovi se potom uklanjaju iz voćnjaka i spaljuju kako ne bi postali izvor zaraze za nezaražena stabla.

Naime, na području Evrope utvrđeno je oko 200 štetnih insekata od kojih samo desetak predstavalja važne štetne organizme, dok je u cijelom svijetu poznato oko 250 vrsta insekata koji se hrane na lijesci. Najznačajniji i često prisutni štetni insekti na našim područjima u zasadima lijeske su: Melolontha melolontha L. (obični ili majski gundelj), Curculio nucum L. (lješnikov surlaš), Phyllobius argentatus L. (voćna pipa), Oberea linearis Nal. (lijeskova strizibuba), Palomena prasina L. (zelena lisna stjenica), Myzocallis coryli Schr. (lijeskina lisna vaš) i Phytoptus avellanae L. (lijeskova grinja). Ostali štetni insekti su manjeg značaja jer se pojavljuju periodično, ali takođe mogu prouzrokovati značajne štete: Xyleborus dispar F. (drvenar), Parthenolecanium corni B. (šljivina štitasta vaš), Hyphantria cunea D. (dudovac), Lepidosaphes ulmi Lind. (zapetasta štitasta vaš), Lymantria dispar L. (gubar), Archips rosana L. (ružin savijač) i Polyphylla fullo Far. (mramorasti gundelj).

Osim pojave štetnog insekta, u zasadima lijeske uočena je i mjestimična pojava karakteritičnih simptoma na listovima u vidu sitnih, okruglih, purpurnosmeđih – braon ili tamnobraon pjega na listovima (sl. 8).

 Razvojem oboljenja došlo je do širenja i spajanja pjega, koje su poprimile sivkastobraon ili tamniju boju i nepravilan oblik, te pojave nekroze i pucanja zaraženog tkiva. Kod infekcija peteljki lišće je razvojem oboljenja postajalo hlorotično, ranije poprimajući žutu boju (sl. 9).

 Na stablima lijeske, odnosno drvenastim dijelovima, takođe u vidu mjestimične pojave, uočeni su i simptomi površinskog tipa u vidu tamnjenja (crne nekroze) kore stabla prema korjenovom vratu (sl. 10).

Kao rezultat vremenskih uslova, odnosno pojave visokih temperatura u drugom dijelu vegetacije, ali i kiša došlo je do pojave karakterističnih simptoma na listovima i stablu, a što je ukazalo da se radi o vrsti roda Alternaria spp. – prouzrokovaču crne pjegavosti. Kako se oboljenje širi podsredstvom konidija, ujedno je i od lokalnog značaja, ali se zaštita protiv navedenog patogena mora sprovoditi prevashodno radi činjenica da se govori o visoko aktivnim mikromicetama i fitopatogenim gljivama koje su povezane s produkcijom mikotoksina. Ova vrsta fitopatogenih gljiva u tom smislu predstavlja veći faktor rizika ukoliko su simptomi prisutni na plodu, ali svakako ne treba zanemariti prisustvo ni na listovima zbog načina širenja i ekonomskog značaja patogena koji na području Evrope u nekim zemaljama, posebno uz prisustvo mješovitih infekcija, mogu dovesti do značajnog smanjenja prinosa do 30%. Zapravo kod lijeske, u poslednjih pet godina zabilježen je kompleks oboljenja, smeđa apikalna i siva nekroza, koji dovodi do prevremenog opadanja plodova, a prouzrokovano prisustvom fitopatogenih gljiva iz rodova Alternaria, Fusarium i Phomopsis. Simptomi se manifestuju u vidu promjene boje ili nekroze unutrašnjeg tkiva ploda, posebno perikarpa i embrionalnog tkiva.

Iako su prvi simptomi crne pjegavosti u zasadima lijeske uočeni u drugom dijelu vegetacije na različitim lokalitetima na području Prnjavora, te se ta pojava često definiše kao sekundarna, laboratorijska ispitivanja su potvrdila patogenost izolovane fitopatogene glive, odnosno da se radi o primarnom prouzrokovaču oboljenja u zasadima lijeske.

Tekst i foto: Master Gordana Babić, JU Poljoprivredni institut Republike Srpske, Banja Luka