Genetska otpornost divljih vrsta osnova je novih sorti

 

Bogatstvo jedne zemlje meri se i po bogatstvu biodiverziteta. Srbija je u centru Balkanskog poluostrva koje je sekundarni centar divergentnosti, raznolikosti za veliki broj jabučastih, koštičavih, jezgrastih pa čak i jagodastih voćnih vrsta. Razlog je što se Balkansko poluostrvo već 2.500 godina nalazi na raskrsnici puteva, a posebno kada su pre dva milenijuma tuda prolazili trgovački putevi koji su vodili od Kine ka Zapadnoj i Južnoj Evropi.

 

 

ČITAJTE I: Sunce u februaru izmamilo voćke, voćari strepe zbog mogućeg mraza

 

 

 

 

Kako kaže naš veliki stručnjak za voćarstvo dr Vladislav Ognjanov tada je ogromna genetska raznolikost iz dalekih delova sveta donošena na Balkansko poluostrvo, a gen centri domestifikacije voćnih vrsta su prvenstveno u Kini. Ljudi su, putujući, morali da ponesu i hranu, pa samim tim i voće. Putovalo se brodovima ali pre svega karavanima. Poznati su Put svile i Put čaja. Kada je genetski materijal stizao na Balkan suočavao se sa novim klimatkim uslovima. Tokom 2.000 godina došlo je do adaptacije velikog broja genotipova.

Kvalitet evropske kruške

Uz autohtone sorte idu i stari recepti

Ljudi su za svoje potrebe, a to se zove očuvanje genetičkih rezursa, polako počeli ove voćne vrste da umnožavaju. Tako je stvoren veliki broj autohtonih sorti.

-Njih pre svega krasi kvalitet i to nekad ne samo za stonu upotrebu već i za preradu. Stari recepti pravljenja zimnice nastali su baš za preradu starih sorti. Drugog načina da se plodovi očuvaju nije bilo. Mi smo sa autohtonim sortama sakupljali tradicionalne recepte. Ne znam da li će mnogi od njih ugledati svetlost dana. Kao primer navešću vodnjiku, a na nju me je podsetio čovek koji je rako da su Sloveni prvaci u svim ekipnim sportovima jer su još u periodu naseljavanja na Balkansko poluostrvo deci davali vodnjiku. To je piće koje se pravi od drena, šljive, dunje i drugog voća, a koje ima  2% alkohola. Ono se tokom zime može praviti u više navrata, a plodovi iz njega mogu se pojesti, objašnjava Ognjanov.

On ipak naglašava da ne mora uvek da znači da su autohtone sorte bolje od novih. U rasadniku porodice Ognjanov MAVM kod Kaća nove sorte koje su bolje od autohtonih, imaju bolji kvalitet i unetu genetsku otpornost divljih vrsta tako da daju čak i rezistentnost na bolesti dok je kod autohtonih sorti reč o tolerantnosti.

Ozbiljan je iskorak gajenje autohtonih sorti na okućnicama dok se mali broj njih gaji u proizvodnim zasadima. Razlog je što se u većini zemalja 70-80 %, a u Francuskoj čak i 90 % proda u supermarketima. Ovo voće je stavljeno u neki fenotip plodova što znači 3 do 4 sorte po voćnoj vrsti, po vremenu zeranja – rana, srednja i kasna. Kao primer može se navesti plava šljiva kod koje ne postoji sortna raznovrsnost kao kod npr. jabuke.

Jabuka kolačara

-Uvažavajući sve navedeno, mislim da su autohtone sorte nasleđe. U našim ruralnim, slabije razvijenim predelima ali i u našim okućnicama i danas se nalaze primerci starih sorti. Navešću primer kruške koja je posebno kod Nemaca koji su živeli u Vojvodini bila kultno voće, pa je u svakom dvorištu bilo bar jedno, a najčešće više stabala kruške. Autohtone sorte kruške su dugovečne, a neke od njih rađaju i nekoliko stotina kilograma svake godine. U Srbiji je poznato mnogo autohtonih sorata krušaka. Stare sorte kruške poput ječmenke, lubeničarke, jeribasme, karamanke, kiferovog sejanca i takiše  traže se kako za konzumaciju, tako i za spravljanje soka, rakije ali i za sušenje, kaže naš sagovornik.

Čuvari autohtonih sorti su i čuvati velikog blaga

On dodaje da u rasadniku čuvaju sve što im ljudi donesu. Materijal prvo iskaleme, stave u kolekciju i sačuvaju ono što je iskorak ka integralnoj i organskoj proizvodnji ili dopuni sortimenta. A kada je o sortimentu reč ovde se nalaze voćne vrste od najranijih do najkasnijih.

-Ako se pokaže da su ove autohtone sorte bolje od onih koje izlaze iz odgajivačkih programa, čuvamo ih i umnožavamo. To se pre svega odnosi na jabuku. Kao član tima koji je radio na projektu kolekcionisanja i autorijaziciji autohtonih sotri, video sam da ih na Balkanskom ostrvu ima više od 150. Kao primer navešću šumatovku. Ona nema otpornost na parazite ali ona se može jesti cele zime. Čak se plod ne može konzumirati odmah sa grane jer on treba da odstoji izvestan period ispod listova. Ljudi prolazeći pored šumatovke tokom cele zime mogu da pojedu svež plod, kaže ovaj naš stručnjak za voćarstvo.

Prema njegovim rečima kada je reč o kuški, u rasadniku je sakupljeno sve ono što je otporno na kruškinu buvu jer je reč o ozbiljnom parazitu koji je danas rezistentan na skoro sve insekticide. Kao primer navodi svima omiljenu za jelo i pravljenje rakije, viljemovku. Ona se u današnjim uslovima mora veom ozbiljno i  organizovano prskati, odnosno mora se uraditi hemijska zaštita. Ali, ima puno sorti koje imaju visoku tolerantnost čak i otpornost na erviniju. Primera radi, japanske sorte su skroz otporne, a postoje i prirodni hibridi između japanskih i naših krušaka poput kiferovog sejanca koji je kultna sorta za svako bunjevačko dvorište.

 

 

Zaprati Agroportal znanje je moć na Instagramu 

Lajkuj Agroportal znanje je moć na Facebooku

 

 

-Po ugledu na to ukrstio sam viljemovku sa japanskom sortom niđisiki tako da imamo jedinstvenu sortu u tom tipu kod nas registrovanu kao Ivanino zlato. Ona se uopšte ne prska. Kada govorimo o šljivi, požegača se skoro izgubila jer je jako osetljiva na virus šarke.

Tradicionalan način sušenja voća

Isto se dešava i sa crvenom rankom koja je isključivo rakijska sorta. Ona daje neverovatno lepu rakiju ali tu bi trebalo uraditi klonsku selekciju i oslobađanje od virusa. Njena osnovna mana je što najbolji kvalitet daje iz izdanaka, a ne kalemljena. Rasadnici vole da kaleme tipski, genotip i poznatih pomoloških karakteristika, objašnjava Ognjanov.

Piše: Jasna Bajšanski

Foto: Rasadnik MAVM