Zanatske pivare u kolapsu, a u problem su i hmeljari

Među mnogobrojnim proizvođačima kojima je pandemija koronavirusa zakočila poslovanje su mali, nezavisni proizvođači piva. Zanatska proizvodnja piva pre virusa bila je na uzlaznoj putanji, ali je protekle godine više od 20 odsto njih stavilo katanac na svoje pogone. Gubici su im, procenjuju, više od 70 odsto, prenosi RTS.

Godina bez festivala i sa ograničnjima odnela je veliki deo zarade ugostiteljima a samim tim i malim proizvođačima piva. Izostali su događaji na kojima plasiraju najveći deo proizvoda. Oni koji prodaju u sopstvenim objektima ostali su i bez mogućnosti da pivo toče posle 17 časova, a ono se, kažu, retko pije prepodne.

-Više od 90 odsto prodajemo ugostiteljskim objektima, pakovano u buriće, a pivo se toči na točilicu. Da bi se točilo u flaše i takvo ponudilo maloprodajnim sistemima, potrebno je uložiti od 50.000 do milion evra za mašine, kaže Nemanja Stefanović iz Tron pivare.

Oni koji pivo prodaju u sopstvenim objektima nisu imali ni istu pomoć kao drugi ugostitelji.

-Šifra delatnosti nam je proizvodnja piva, država nas ne vidi tamo gde nam je drugi deo delatnosti, ne vidi prodaju piva u lokalima i nismo mogli da dobijemo tu pomoć jer nam je šifru delatnosti proizvodnja piva, kaže Dragoljub Mitrović, iz pivare The bleck turtle.

Ako se nešto radikalno ne promeni i ne dobiju pomoć države kažu – ni pet od 55 malih pivara neće dočekati toplije dane u proizvodnji.

-Taj prvi nivo pomoći nam je odmogao, morali smo da zadržimo radnike do Nove godine, koji posle septembra nisu imali šta da rade, nismo mogli da ih uposlimo niti da vratimo pomoć, decembarsku pomoć ne bi mogli ni da koristimo, kaže Dejan Smiljanić iz Uruženja malih i nezavisnih pivara.

Podaci Privredne komore Srbije su da industrija piva puni tri odsto državnog budžeta, ali kako zanatska proizvodnja tog pića čini tek procenat, nestanak tih malih proizvođača, kažu, državna kasa neće osetiti.

 

Predlog Privredne komore

Osetiće, međutim, ljubitelji piva ali i turistička ponuda čiji su značajan deo. Privredna komora ima predloge kako bi Vlada mogla da pomogne.

-Da se recimo smanji PDV na pivo koje se prodaje u horeka sektoru, da se subvencioniše zakup lokala, na buriće koji se vrate izvrši povraćaj akciza i jedna mera koja je zanimljiva za male pivare, direktna finansijska pomoć i jedan od modela kroz koji bi se realizovala je povraćaj 50 odsto akciza koje su uplatili za 2018. godinu“, kaže Aleksandar Bogunović iz PKS.

Velike pivare pokrivaju 95 odsto tržišta piva, četiri odsto manje pivare, a zanatske svega jedan odsto tržišta.

Kako prenosi RTS, da li će i oni postati vidljivi za Vladu i da li bi i kakvu pomoć mogli da dobiju u Ministarstvu finansija još nisu odgovorili.

Tragom ove priče Radio televizije Srbije, Agroprtal je istražio šta se dešava sa proizvodnjom hmelja, osnovne sirovine kraft pivara.

Hmelj se najviše gajio u Vojvodini, a njegovu proizvodnju obeležili su veliki usponi i padovi.

Velika zarada od hmelja postala je legenda, sada se gaji samo u tragovima

Grof Andrija Hadik doneo ga je u Vojvodinu 1770. godine i na svom imanju kod Futoga podigao prve hmeljarnike. Tada je počeo razvoj hmeljarstva na ovim prostorima i svoje zlatne dane doživljava krajem 19. i početkom 20. veka. Centar hmeljarstva postao je Bački Petrovac.

Zlatno doba vojvođanskog hmeljarstva trajalo je od 1920. do 1927. godine. U vreme berbe okupljalo se na desetine hiljada berača iz svih krajeva Vojvodine o čemu piše i prof. dr Jan Kišgeci, naš najveći stručnjak u oblasti hmeljarstva. Prema njegovim rečima, u Bačkom Petrovcu i njegovoj okolini vladali su pravi višenacinalni kolorit, veselje i radost. Na igrankama su se sklapala nova poznanstva i svako je bio zadovoljan. Vlasnici hmeljarnika dičili su se dobrim prinosom, a berači dobrom zaradom. Cena zemlje dosezala je basnoslovnu sumu. Ljudi su se zaduživali da bi bili aktivni učesnici velike utakmice u bogaćenju koje je bilo nadohvat ruke. Već 1927. godine pod hmeljarnicima je u Vojvodini bilo više od 8.000 hektara. Te godine u Bačkom Petrovcu osnovana je i hmeljarska škola. Njeni profesori izvodili su agrotehničke oglede ne samo sa hmeljom, već i sa konopljom. Na ovaj način stvorili su preduslove za osnivanje Ogledne stanice za hmelj i konoplju koja je sa radom počela 1952. godine.  Iz nje je kasnije izrastao Zavod za hmelj, sirak i lekovito bilje, odnosno Odeljenje za alternativne kulture kao sastavni deo Instituta za ratarstvo i povrtarstvo u Novom Sadu. Zlatno doba nije dugo trajalo, a dugogodišnji prosek površina pod hmeljom u Vojvodini bio je 1.500 hektara. Na ovim prostorima u to vreme najviše se gajila autohtona aromatična sorta „Bačka“. U Zavodu u Bačkom Petrvcu stvorene su tada nove sorte – „Vojvodina“, „Aroma“, „Robusta“ sa poboljšanim kvalitetom, odnosno visokim prinosima i visokim kvalitetom.

Sunovrat domaćeg hmeljarstva

Globalizacija pivarske industrije uzrokovala je globalizaciju hmeljarstva. Otvaranje našeg tržišta za uvoz piva i pivarskih robnih marki, svojinska transformacija domaće industrije piva, uvođenje multinacionalnih kompanija  sastavni je deo svetskih kretanja u pivarstvu. To je dovelo do situacije da se sada uvoze najkvalitetnije sorte hmelja. Kako kaže prof. dr Jan Kišgeci, od svetskih pivarskih koncerna koji su postali vlasnici pivara u našoj zemlji ne može se očekivati da će pomoći razvoju hmeljarstva jer će oni i dalje kupovati kvalitetan hmelj po svetskim cenama.

-Bez hmelja se ne može praviti pivo. Međutim, briga o hmeljarstvu nigde nije prepuštena samo primarnim proizvođačima. Ona se mora podeliti između države i proizvođača, kao što je slučaj u drugim zemljama. Hmelj koji se uzgaja na našim prostorima dobrog je kvaliteta i svojevremeno se izvozio u Nemačku, SAD, Japan. Takođe je uspevao da podmiri celokupne potrebe naše pivarske industrije, podseća Kišgeci.

Kako kaže naš sagovornik problemi u našem hmeljarstu mogu se rešavati višegodišnjim predugovorima o prodaji hmelja i podeljenim zadacima i ulogama između proizvođača, nauke i države.

Američke sorte za kraft pivare

Ova biljka uvek traži verne pobrnike koji, u spletu nepovoljnih okolnosti, isto tako pažljivo neguju ovu povijušu kao i u vreme najpovoljnijih izgleda za dobar plasman. Upravo zbog toga najveće poštovanje zaslužuju oni hmeljari koji imaju hrabrosti da postave hmeljovod i u vreme kada hmelj nije nakolnjen svom proizvođaču. Jedan od njih je Igor Đuris iz Bačkog Petrovca koji je kancelarijski posao zamenio poslom u hmeljarniku. Ovaj mladi čovek kaže da je na osnovu ličnih istraživanja saznao da je i u svetu hmeljarstvo ponovo zaživelo, te je pre pet godina na pola hektara podigao hmeljarnik. Pre toga je, čitajući knjige prof. Dr Jana Kišgecija, izučavao ovu proizvodnju. Takođe, prati istraživanja američkih fakulteta koja su, kako kaže, vrlo opsežna, a značajna znanja stekao je i kroz praksu.

-Uzgajam američke sorte „Eureku“ i „Apolo“. Bio sam u Nemačkoj da od velikih kupaca hmelja zatražim savet za koje sorte da se opredelim. Rekli su mi da ih zanimaju samo one sa visokim procentom alfa kiselina i dali su mi zaštićene sorte. Do sada sam mnogo uložio u ovu proizvodnju ali su me koštale i lične greške koje sam napravio. Osim konstrukcijom, hmeljarnik je opremljen i zalivnim sistemom.  Ručna berba je prilično skupa. Uslužno koristim sušaru. Zbog toga proizvodnju nisam odmah zasnovao na dva hektara ali ću naredne dve godine to svakako učiniti, kaže Đuris i napominje da ukoliko je sve mehanizovano, sama proizvodnja nije zahtevna. Ali, kako to kod njega nije slučaj potrebno je  dosta manuelnog rada. Prolećni radovi podrazumevaju najapre popravku konstrukcije, slede odgrtanje korenova, orezivanje i postavljanje kanapa na koje se biljka upućuje kada dostigne visinu od 1-1,5 metra. Kontinuirano se radi međuredna kultivacija. U junu se prave bankine, a na svakih 7-10 dana hmelj se prska zbog prisustva bolesti i insekata poput gusenica i vašiju, dok se pred kraj leta javlja pepelnica. Kroz zalivne sisteme radi se prihrana. Proetprošle godine ovaj proizvođač ubrao je prvi prinos od oko 500 kilograma, a već naredne rod je bio udvostručen.

Igor je hmelj najviše prodavao zanatskim pivarama i, kako kaže, dok u svetu kraft scena stagnira kod nas je bila u ekspanziji. Značajan broj uzoraka podelio je besplatno i na taj način reklamirao svoj hmelj.  Među ovim pivarima ima inovatora koji vole da eksperimentišu ali ima i onih koji se pridržavaju jednog recepta i hmelj kupuju od istog dobavljača.

– Ovde nikako nije reč o čistoj poljoprivrednoj proizvodnji jer moram da vodim računa o plasmanu. Nekada se hmelj sušio, pakovao u džakove i tako prodavao. Sada u našoj zemlji to nije slučaj ali jeste u Nemačkoj, Sloveniji i drugim zemljama u kojima je hmeljarstvo razvijeno prvenstveno zbog toga što država čuva svoje proizvođače.  Prošle godine cena na tržištu je bila veoma dobra – oko 70 evra za kilogram. Ali, ako želimo siguran ugovor onda je ona 30 evra. Za aromatične sorte gotovo da ne postoji interesovanje, priča Đuris.

Kako se zanatske pivare sada nalaze u veoma teškoj situaciji, njihovu sudbinu dele i proizvođači hmelja.

 

Hmelja je sve manje i u Bugarskoj

Asen Ivanov iz Velingrada u Bugarskoj najveći je proizvođač hmelja u ovoj zemlji. Kako kaže, do 1989. godine u Bugarskoj je bilo 3.000 hektara pod hemljom. Tada i na tim prostorima dolazi do urušavanja ove proizvodnje. U ovom momentu Ivanov ima oko 100 hektara, od čega je pod konstrukcijama i proizvodnjom hmelja polovina ovih površina. Proizvodi osam sorti koje su u alfa i aromatičnom tipu, a dominiraju „Nugget“, „CFJ-8/Cascade“ i „Perle“. Sarađuje sa nemačkom kompanijom „Hopštajner“, a njegova firma „Bulhops“ ima sve uslove za preradu ove penjačice i proizvodnju granulata i baliranog hmelja. „Bulhops“ ima idealne uslove za proizvodnju glavnih tipova hmelja na izgrađenim konstrukcijama, potrebne mašine za obradu zemljišta, ubiranje useva, sušenje i njihovu preradu. Takođe raspolaže fabrikom za proizvodnju granulata tipa 90 koji se koristi u malim i velikim pivarama u Bugarskoj, Srbiji, Francuskoj, Nemačkoj, Koreji i Mongoliji.

-Prednost ovih hmeljarnika je u tome što se nalaze u Čepinskoj dolini, najvećoj na Rodopskom masivu,  na nadmorskoj visini od 750 do 830 metara. Njihov položaj obezbeđuje relativno nižu temperaturu i vlažnost vazduha. Hmelj traži rastresitija zemljišta, obično aluvijalo-deluvijalnog tipa, a na većim nadmorskim visinama. To su livadska i drenirana planinska zemljišta.  Životni vek hmeljarnika je 15 do 20 godina. Starije hmeljarnike iskorenjavamo i zasnivamo nove sa savremenijim sortama. Predusevi su im pšenica i krompir. Sadni materijal proizvodimo sami tako da imamo zatvoren sistem proizvodnje. Pakovanja su nam od 100 grama do 20 kilograma kada je reč o granuliranom hmelju. Velike pivare uglavnom kupuju najveća pakovanja od 20 kilograma. U Bugarskoj su u trendu kraft pivare koje kupuju manja pakovanja srazmerno svojim potrebama, kaže Ivanov.

 

90 odsto svetskog tržišta kontrolišu velike kompanije

Hmelj, kao nezamenljiva sirovina u pivarstvu u svetu se gaji na oko 56.000 hektara na kojima se proizvede oko 100.000 tona suvih šišarica godišnje. Najveći proizvođač hmelja bila je i ostala Nemačka sa oko 19.000 hektara. Prof. dr Jan Kišgeci ukazuje da, bez obzira na uspone i padove hmeljarstva u svetu, ova zemlja je uspela da proizvodnju održi na visokom nivou. Treba naglasiti da je nauka ovde dobro organizovana, značajno finansirana od strane države i Asocijacije proizvođača hmelja.

-Najveću konkurenciju evropskim proizvođačima hmelja su Amkerikanci sa svojom jeftinom proizvodnjom, velikim površinama, visokim prinosima i gajenjem sorata sa visokim sadržajem alfa kiselina na oko 15.000 hektara površina. Doza hmeljenja izražena u gramima alfa -kiselina na hektolitar sladovine svake godine se smanjuje. Potrošači se navikavaju na pivo manje gorčine i to se značajno odražava na ponudu i tražnju hmelja, a samim tim i na oscilacije cena. EU je shvatila ovaj problem i svojim proizvođačima obezbedila subvencije za redovnu proizvodnju i to oko 400 evra po hektaru ili 550 evra za neobrađene hmeljarnike namenjene obnovi i sadnji, kaže prof. dr Jan Kišgeci i dodaje da se hmelj više ne može direktno prodavati domaćim pivarama već indirektno putem hmeljarskih kompanija J. Barth, Steiner, Lupofresh, J.I. Hass koje kontrolišu 90 odsto svetskog tržišta hmelja.

Kišgeci kao primer navodi stanje u češkom pivarstvu. Hmelj iz Češke poznat je po svojim aromatičnim osobinama i spada među najbolje u svetu, kao i češko pivo koje je postalo merilo kvaliteta. Plzenski tip piva izum je čeških pivarskih majstora. Njegov kvalitet u celom svetu je prepoznatljiv upravo zahvaljujući češkom hmelju. Plzenska pivara prodata je kompaniji „SABMiller“ koja se češkim hmeljom snabdeva preko multinacionalnih kompanija. Ni jedan kilogram hmelja ne prodaje je češkim pivarama direktno. Celokupna proizvodnja prodaje se kompaniji J. Barth koja hmelj dorađuje, egalizira po utvrđenim standardima, pakuje i prodaje pivarama Češke i ostalih zemalja.

Pivo je narodno piće, a prvo je poteklo baš iz malih pivara

Narodi sa najstarijom kulturom – Feničani, Vavilonci, Egipćani, Grci i Rimljani spravljali su napitak od ječma, odnosno slada, ali pri tome nisu koristili hmelj. Proučavanja Karla Linea iz druge polovine 18. veka pokazuju da je postojbina hmelja jugozapadna oblast Rusije, plodne nizije oko Kavkaza i Crnog mora. Stari narodi koji su živeli u ovim oblastima upotrebljavali su hmelj kao začin za spravljanje svog napitka. Seobom naroda ova tradicija prenela se u u druge delove Evrope. Ona je u srednjem veku čuvana i razvijana u manastirima. Prvi recept o spravljanju piva sa hmeljom zapisala je monahinja Hildegarda iz Bingena. U svojoj knjizi „Phisika“ detaljno je opisala primenu hmelja u pivarstvu i farmakologiji. Terapeutsko dejstvo ove biljke već tada je bilo dobro poznato, tako da je Hildegarda sakupila saznanja i iskustva tadašnjih stanovnika srednje Evrope. Gajenje hmelja i proizvodnja piva u srednjovekovnoj Evropi bilo je u rukama kaluđera i vlastele. Razvojem manufakture u 15. i 16. veku u srednjoj Evropi podižu se prve male pivare i zasnivaju hmeljarnici.

Piše: Jasna Bajšanski

 

Ostavite komentar